Okrugli stol: Proces deinstitucionalizacije u RH i europski stup socijalnih prava

Udruga za samozastupanje je dana 13. ožujka, 2019. godine uz podršku ENIL-a (European Network of Independent Living) održala okrugli stol na temu ‘Proces deinstitucionalizacije u RH i europski stup socijalnih prava‘. Budući da smo prisustvovali događaju, ovim putem Vam prenosimo najvažnije informacije, probleme koji su istaknuti tijekom moderiranih panel rasprava te što smatramo evaluacijskim momentom dosadašnje prakse od strane dionika.

Pojam deinstitucionalizacije je negativno određen, a nerazumijevanje pojma je čest problem. Provedba procesa deinstitucionalizacije značajno se razlikuje ovisno o razumijevanju pojma. Plan deinstitucionalizacije koja uključuje proširivanje dosadašnje prakse udomiteljstva za odrasle korisnike te ulaganje dodatnog napora u isto, prisutni su ocijenili kao prelazak iz jedne institucije u drugu te time ne smatraju da je osigurana deinstitucionalizacija. Definicija pojma deinstitucionalizacije je različita, ovisno o tome tko pojmom i procesom barata, te je potrebno usklađivanje kako bi se ostvarila pozitivna međusektorska suradnja.

Otpori procesu deinstitucionalizacije prisutni su na svim razinama. Prepreke deinstitucionalizaciji su stavovi, znanja i iskustva ljudi, ustaljene prakse u radu te prekvalifikacije i osposobljavanja zaposlenika za nove metode rada, nemotiviranost dionika i sudionika te nedostatak komunikacije i suradnje između ključnih ministarstava. Upravo zahvaljujući takvim stavovima i praksama postoji potreba za dijalogom te transformacijom dosadašnjeg načina rada i komuniciranja. Faktor iznimne važnosti potreban za promjenu dosadašnje prakse je educiranje i zastupanje krajnjih korisnika usluga odnosno osoba s invaliditetom te uvažavanje njihovog mišljenja i stava.

Verbalizirana je potreba za uvođenjem socijalnih usluga u zajednici, širenjem istih u područja koja nisu njima pokrivena kako bi se stvorila podrška krajnjim korisnicima deinstitucionalizacije.

Istaknut je problem postupka djelomičnog lišavanja poslovne sposobnosti iza kojeg se krije potpuno lišavanje poslovne sposobnosti. Ako sud odluči da je osobu potrebno djelomično lišiti poslovne sposobnosti, određuju se mjere, radnje i poslovi koje osoba nije sposobna samostalno obavljati. Glavni problem takvog postupka je izostanak procjene očuvanih sposobnosti i potencijala.

Osobama se tako primjerice može osporiti raspolaganje imovinom, plaćom ili mirovinom te obiteljsko-pravnim poslovima kao što su izjave ili radnje koje se odnose na brak, roditeljsku skrb i drugo. Poslove koji nisu navedeni u odluci nadležnog suda, osoba može obavljati samostalno. U Hrvatskoj je 18.000 ljudi lišeno poslovne sposobnosti. Budući da se lišavanje poslovne sposobnosti ponajviše tiče osoba s invaliditetom prema kojima zakon pristupa stigmatizirajuće i diskriminatorno na panelu se raspravljalo o opravdanosti tih postupaka te mogućnosti vraćanja poslovne sposobnosti.

Osobe koje su djelomično lišene poslovne sposobnosti mogu odlukom suda vratiti poslovnu sposobnost ili postati potpuno lišene poslovne sposobnosti. Vještačenja u postupcima su spora i skupa te dodatno otežavaju proces rehabilitacije i deinstitucionalizacije koja bi se trebala bazirati na očuvanim potencijalima. Verbalizirana je i potreba za valjanim pravnim zaštitnim mehanizmima kada se krše prava osoba s invaliditetom te nedostatak sudske prakse i nepostojanje nezavisnog tijela za donošenje odluka.

okrugli stol 1
Fotografija je preuzeta sa Facebook stranice Udruge za samozastupanje.

Panelisti su se tijekom rasprave dotaknuli i problematične situacije vezane uz primatelje usluga socijalne pomoći te smještaja koji unatoč imovini kojom moraju jamčiti nemaju poboljšanu kvalitetu života. Smještajno rješenje nema svoj krajnji rok što može rezultirati doživotnim smještajem u instituciji bez učinkovitog pristupa rehabilitaciji te mogućnosti ponovne integracije u zajednicu. Navedeno je uspoređeno s boravkom u zatvoru u kojem osuđenik čak ne gubi svoju imovinu, te se po isteku kazne vraća u zajednicu bez adekvatne rehabilitacije.

Postavljeno je pitanje neovisnog života osoba s invaliditetom uz uvjetovani i iznuđeni pristanak vezan uz izlazak iz institucije. U slučaju nedostatka podrške i usluga u zajednici osoba je uvjetovana navedenom situacijom koristiti usluge institucionalizacije. Institucionalizacija može biti utemeljena na osobnom izboru, no nikako ne može biti jedino i trajno rješenje koje će osoba prisiljena lošim životnih okolnostima prividno izabrati.

Prepoznata su i verbalizirana ustaljena, ali štetna uvjerenja da su ljudska prava ostvarena kod osiguravanje egzistencije. Većina korisnika uključenih u proces deinstitucionalizacije, a koji su se uspjeli integrirati u  zajednicu ističu da osnovna egzistencijska sredstva u instituciji nisu dostatna za zadovoljstvo koje im je u zajednici zajamčeno počevši od prava na izbor i slobodu kretanja. Život u zajednici je više od egzistencije. Prisutni korisnici i pojedini panelisti izrazili su visok stupanj nezadovoljstva zatečenom situacijom u institucijama koje se bave zbrinjavanjem osoba sa psihosocijalnim teškoćama.

Trend deinstitucionalizacije stagnira te je neujednačen na prostorima RH. Ozalj je istaknut kao primjer dobre prakse iskorištavanja EU fondova za provedbu deinstitucionalizacije. Sudionici rasprave istaknuli su kako nedostaje odgovarajuća usluga i podrška kako bi se proces deinstitucionalizacije odvijao bolje nego što je to trenutno slučaj.

Udomiteljstvo kao mjera ima svoje vlastite izazove u procesu deinstitucionalizacije u vidu kršenja prava korisnika, neuravnoteženih odnosa moći u udomiteljskoj obitelji, osjećaj ugroženosti ako korisnik verbalizira nezadovoljstvo, neprihvaćanje udomitelja kao dio obitelji te proturječnost definiranja udomiteljstva kao ‘izvaninstitucionalnog’ smještaja.

Unatoč višesatnoj raspravi ostala su nedogovorena pitanja. Tko je odgovorna osoba za proces deinstitucionalizacije u RH? Kako se validno mogu mjeriti rezultati i uspješnost procesa? Kako se planira nastavak skrbi u osoba koje imaju svoje srodničke skrbnike? Jedini mjeritelji i pokazatelji uspješnosti procesa deinstitucionalizacije i sličnih mjera mogu i moraju biti krajnji korisnici odnosno osobe s invaliditetom.

Tijekom iznošenja teme javnih politika, istaknuta je važnost zapošljavanja osoba s invaliditetom, no nisu predložene konkretne mjere na koji način bi se povećala njihova konkurentnost na tržištu rada. Kao odgovor na temu povezana je i dobra praksa opismenjavanja nepismenih u prošlosti te kako je sustav u takvoj mjeri ostvario brojne dugotrajne pozitivne promjene koje danas nitko ne može smatrati upitnima. Sustavan i cjelovit angažman te napor pojedinca doprinijeli su ostvarivanju cilja koji se obuhvatio čitavu zajednicu i poboljšao uvjete života u zajednici. Osobna asistencija u tom smislu nije dovoljna da se riješi problem svih dionika s kojima se osoba u neovisnom življenju susreće. Potrebna je bolja koordinacija, komunikacija i povezanost sustava. Edukacija i dodatno obrazovanje potrebni su svim državnim službenicima s kojima se osoba s invaliditetom može prilikom rješavanja svojih problema susresti.

okrugli stol 2
Fotografija je preuzeta sa Facebook stranice Udruge za samozastupanje.

Pojam vremena za korisnika usluge i pružatelja usluge nije jednako ugrožavajući za obje strane. Dugotrajnost uvođenja pravne regulative za socijalne usluge u zajednici bitno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Od 2006. godine kada su se počele provoditi pilot usluge pa sve do danas, postoje osobe s invaliditetom koje nisu upoznate s uslugom osobne asistencije kao mogućnosti putem standardnih pružatelja socijalnih usluga. Navedeno se događa zahvaljujući tome što usluga nije propisana Zakonom o socijalnoj skrbi niti je uređen status zanimanja osobnog asistenta. Kao pokazatelje provedbe politika predlaže se ispitati poziciju i iskustvo korisnika usluge, osobe s invaliditetom.

Na problem u koordinaciji i suradnji različitih aktera u provedbi, da je prijedlog da se osnuje koordinacijsko tijelo koje uključuje predstavnike korisnika, civilni sektor, znanstvenu zajednicu, pružatelje usluga te predstavnike tijela uključenih u proces.

Kritizirano je što su EU i nacionalni projekti jedini oblik transformacije institucionalnog načina života te nestabilni izvori financiranja poput sredstava od igara na sreću te posredništvo usluga od strane udruga iz ESF sredstava. Samim time udruge troše kapacitete za zagovaračko djelovanje budući da postaju pružatelji usluga.

Razvoj inkluzivnog društva započeo je nakon Drugog svjetskog rata te je važno voditi rasprave o vrijednosnom sustavu građana. Sustav socijalne skrbi može utjecati na sustav vrijednosti.

DEIN nije premještanje korisnika već podizanje razine kvalitete života putem integriranih socijalnih usluga. Glavni nedostaci u procesu deinstitucionalizacije su: fragmentiranost socijalnog sustava, nekoordiniranost sustava i opća nezainteresiranost. Ideja deinstitucionalizacije nije održiva bez vodstva i discipline na višoj razini.

Istaknuto je da se ne ugovaraju i druge usluge za osobe s invaliditetom poput dnevnih boravaka i psihosocijalne podrške. Također, korisnik nema moć i utjecaj na tržištu usluga u zajednici. Ako korisnik nije zadovoljan, ne može promijeniti pružatelja koji bi mu ponudio kvalitetniju uslugu. Masovno financiranje dovodi do kršenja ljudskih potencijala. Situacija u kojoj je država pružatelj socijalnih usluga, također je izazovna.

Jedna od važnih nepoznanica je izračun kolika je cijena usluga te je iznesen prijedlog koncesija usluga u zajednici kao što je to u zdravstvenom sustavu.

Prema istraživanju imovinskih prava osoba s intelektualnim teškoćama lišenih poslovne sposobnosti stupanj zadovoljstva štićenika bio je veći kada je postojala mogućnost izražavanja protivljenja ili nezadovoljstva upravljanja imovinom. Osjećali su zadovoljstvo zbog informiranosti i zbog stečenog prava. Zadovoljstvo je verbalizirano i kada su osobe odlazile iz vlastitih domova u rehabilitacijski centar. Osobe u institucijama pokazivale su visok stupanj nepovjerenja i strah prema provoditelju intervjua. Iskazana je potreba za edukacijom djelatnika pri skrbničkim sudovima.

Bivša korisnica usluga u instituciji navela je da je lakše ući u institucionalni smještaj nego iz njega izaći. Organizirano stanovanje je model u kojem osobe imaju mogućnost deinstitucionalizacije, razvoj vještina neovisnog življenja i socijalne uključenosti.

Osobe s invaliditetom žele sustav usmjeren na korisnika, financiranje po potrebama te ujednačavanje cijene i kvalitete usluge te mogućnost neovisnog življenja i slobodnog/informiranog izbora. Proces deinstitucionalizacije je nezaustavljiv.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom KPOSI je dokument u kojem nema dvojbe oko toga što se očekuje od RH, a to je da konvenciju integrira u svoje zakonodavstvo, stručnu praksu i svakodnevni život. Život u zajednici za OSI je najviše definiran sljedećim člancima:

okrugli stol

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *