Mentalno zdravlje u zajednici

mentalno zdravlje

WHO (2014) izdaje definiciju mentalnog zdravlja: „Mentalno zdravlje definira se kao stanje dobrobiti u kojem svaki pojedinac ostvaruje svoj vlastiti potencijal, može se nositi s normalnim životnim stresom, može raditi produktivno i plodonosno te može doprinositi svojoj zajednici.“.

Pozitivna dimenzija mentalnog zdravlja naglašena je u WHO-ovoj definiciji zdravlja: “Zdravlje je stanje potpunog tjelesne, mentalne i socijalne dobrobiti, a ne samo odsutnost bolesti ili slabosti”.

Mentalno zdravlje utječe na mišljenje, emocije i ponašanje, određuje kako se ljudi suočavaju sa stresnim situacijama, odnose prema drugim osobama, kako percipiraju svijet i donose odluke.

Poremećaji mentalnog zdravlja pojavljuju se u svim državama, kod muškaraca i žena, u svim stadijima života, među bogatima i siromašnima te u urbanim i ruralnim sredinama. Prevencija nastanka ili ponovne pojave poremećaja mentalnog zdravlja jednako je važna kao i rana intervencija, adekvatan tretman te pružanje potrebne podrške prilikom pojave poremećaja mentalnog zdravlja dostupna u zajednici u kojoj osoba živi, radi i razvija se.

stigmatizacija
Photo: Pexels

Kada se pojave simptomi tjelesne bolesti, osoba teži ozdravljenju. Kod uobičajenih i poznatih tjelesnih bolesti, poput prehlade, osoba već sama zna što treba činiti i često se izliječi sama ili uz potporu obitelji. Osoba prepoznaje simptome, predviđa tijek i vodi se bazičnim smjernicama da bi postigla oporavak.

U slučaju pogoršanja stanja, osoba traži stručnu pomoć da otkrije što se točno događa u njezinom tijelu te da nađe učinkovitiji način za borbu s bolesti. Kada se simptomi povuku, osoba ponovno postiže optimalno zdravstveno stanje.  

Što ljudi rade kada se pojavi poremećaj mentalnog zdravlja? Na koji način percipiraju smetnje i oporavak? Kada razina anksioznosti zbog ispita u školi ometa učenje i pamćenje materije te procese spavanja i hranjenja i samim time izvedbu na ispitu? Kada se pojavi osjećaj gubitka kontrole nad svojim mislima, osjećajima ili ponašanjima? Kada se izgubi interes i volja za aktivnosti koje se ranije bile izvor zadovoljstva?

Moguće reakcije na pojavu teškoća mentalnog zdravlja: čekanje da se simptomi sami povuku, negiranje ili umanjivanje teškoća, poteškoće kod prepoznavanja ili izražavanja smetnji te povećana sklonost samoliječenju koje ponekad produbljuje teškoće. Neke osobe zbog pervazivnosti određene smetnje pripisuju samo svojoj ličnosti i karakteru, odustaju od težnje za oporavkom.

Najčešće, postoji dojam da se nešto neuobičajeno i neželjeno događa, osjećaj narušene ravnoteže, no rjeđe se traži stručna pomoć zbog pojave straha da će osoba biti stigmatizirana, neshvaćena i isključena iz zajednice. Odakle potječe taj strah?

podrska
Photo: Pexels

Tijekom iskustva, odgoja i obrazovanja razvijamo stavove prema različitim socijalnim grupama pa tako i prema osobama s mentalnim teškoćama. Razvoj predrasuda jest razvoj vlastitog stava o drugačijem, nepoznatom, novom, na temelju pojedinačnog svojstva ili iskustva s objektom stava. Moglo bi se zaključiti da nema osobe bez predrasuda.

Ljudska spoznaja svijeta tako funkcionira, pritom stvarajući pretpostavke kako bi sami sebi objasnili složene dinamike u svijetu. Ljudski sustav obrade informacija nije nepogrješiv te se upravo daljnjim iskustvom i istraživanjem unaprjeđuje.

Zašto se ljudi boje priznati sebi i pred drugima da imaju teškoću mentalnog zdravlja? Medicinski model invaliditeta percipira osobe s mentalnim teškoćama kao da imaju svoj problem, nedostatak i oštećenje te da ih ono onemogućuje za sudjelovanje u zajednici i liječenju te neovisnom življenju, stavljajući ih u pasivnu ulogu pacijenta gdje se pažnja usmjerava na oštećenje, a ne na osobu.

Osoba je definirana svojim oštećenjem. Gledajući iz perspektive medicinskog modela proizlazi da postoji razlog zašto su osobe s mentalnim teškoćama u inferiornijim pozicijama, žive u težim socijalnim okolnostima, rjeđe zaposlene, odustaju od obrazovanja, ovise o drugim ljudima, zatvorene u institucijama, isključene iz života zajednice te bez kontrole nad svojim životom.

Medicinski model produbljuje stigmatizaciju osoba s mentalnim teškoćama, a one ostaju neshvaćene i marginalizirane iz društva. Upravo zbog straha od etiketiranja kod ljudi postoji otpor da priznaju svoje teškoće i potraže pomoć.

zajednica
Photo: Pexels

Socijalni model invaliditeta s druge strane priznaje postojanje oštećenja no smatra da je problem u odnosu društva prema osobama s mentalnim teškoćama. Neznanje, predrasude i strahovi su prepreke koje sprečavaju osobi aktivno sudjelovanje u zajednici, liječenju i realiziranju svojih ljudskih prava.  Mnogi koji pate od mentalnih teškoća teško priznaju da im je potrebna pomoć, pogotovo kada postoji toliko stigma oko mentalnih bolesti.

Stigma je razlog zašto mnogi ljudi ne traže pomoć i podršku koja bi im bila korisna. Postupanja koja proizlaze iz neznanja, predrasuda i straha stvaraju prepreke samoodređenju, oporavku i realizaciji ljudskih prava osobama s mentalnim teškoćama kao što je prihvaćanje različitih načina bivanja u svijetu. Razvoj mentalnih teškoća nije izbor i željeni životni stil, ali želja za oporavkom jest odluka koju društvo treba poticati i podržati.

Ivana Poslon, mag. psych.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *